Tko je tvoj učitelj – zapitao sam se naglas. Gledaš u ovu rijeku tako zamišljen, pogled ti je u daljini, a jedna ruka na boku. Sigurno su ti misli negdje daleko, u nekoj stvarnosti koju ja ne vidim. Tako sam razmišljao dok sam ga gledao. Bio je to mlad dečko, u svojim dvadesetim, po izgledu bi se reklo vrlo perspektivan tip, imao je inteligentno i visoko čelo. Brada mu je bila rijetka, vidjelo se da mu je cijelo tijelo nekako mekše građe. Lijepo je mirisao.
Nije mi ništa rekao.
Kasnije su mi rekli tko je to bio. To je bio Šukadeva, sin poznatog Vjase, velikog književnika i mudraca koji je obilježio vedsko doba i ono što danas zovu vedskom književnošću. Njegov sin je smatrao da je najveća čast to što mu je otac taj koji je. Bio je dovoljno bistar i zahvaljujući odrastanju uz oca znao je vrijednost očeva duha i znanja. Međutim, zbog toga mu je ponos bio preizražen. Smatrao je da nema drugih učitelja osim njegova oca, da su svi drugi manje učeni, manje vrijedni i uzvišeni. Zbog te kratkovidnosti onu najvažniju duhovnu poduku nije mogao steći.
Šukadeva je htio posjetiti hram Višnua u jednom svetištu. Na ulazu u hram su ga upitali tko mu je guru, a on je na to odgovorio kako on nema gurua, ali da mu je otac Vjasa, poznati jogij. Hramski svećenici nisu ga pustili da uđe već su mu rekli da nađe gurua i tek se onda vrati.
Prošlo je nekoliko dana otkako sam razgovarao sa Šukadevom na obali rijeke. Idući put sam ga sreo u parku kako sjedi u tišini. Rukom mi je pokazao da sjednem ispred njega. Bio je obučen jednostavno, ni po čemu ne bi se reklo da odudara od nekakvog studenta koji je upravo završio obrazovanje.
Šukadeva, hoćeš li mi reći što se tada dogodilo kada su te odbili na ulazu u hram? Podijeli sa mnom to iskustvo – htio sam da mi prepričava što se dalje događalo. Bio je mi je pristupačan, ako ništa drugo, nisam imao nikakav otpor da mu se obratim izravno oko onoga što me zanimalo. On je bio tako udubljen u svoju nutrinu da je s teškoćom pažnju usmjeravao na mene. Ovako mi je rekao:
„Prijatelju, otac me poslao kralju Đanaki. Đanaka je veliki i plemeniti vladar. Smatrao sam da mi on ne može biti učitelj jer živi u obilju materijalnog bogatstva i da stoga nije ravan mom ocu koji je jednostavan čovjek koji živi u odricanju i meditaciji. Ispostavilo se da je upravo Đanaka bio učitelj koji mi je tada bio potreban. Zapamti, učitelji su svi oko tebe: tvoji prijatelji, susjedi, oni koji zaista jesu učitelji, prolaznici, pa čak i neprijatelji. Od svih njih, znaj da će ti učitelji biti oni od kojih to najmanje očekuješ. Kada to prihvatiš, na pravom si putu da nešto shvatiš“.
Nakon toga je zašutio. Nedaleko nas prolazili su ljudi, a mi smo sjedili malo dalje od klupa u parku. Psi su lajali, čula su se djeca u daljini, a proljeće je nosilo miris zumbula. Bila je to jedna ugodna tišina u kojoj nisam osjećao uobičajeni poriv da je prekinem. Tada sam i ja zatvorio oči i na trenutak kao da je sve postalo to Jedno, rastopilo se u sam život koji poprima razne forme, razna tijela i razne oblike, ali uvijek ostaje to Jedno. Otvorio sam oči, prebacio jaknu preko ramena i pješice se uputio kući. Bilo je već pola osam.