Ako imamo naviku usmjeravati pažnju na prirodu, vrlo brzo ćemo otkriti pravilnost i obrasce koji se ponavljaju. Bilo da provodite vrijeme s domaćim životinjama, u šumi, berući gljive, skupljajući ljekovito bilje, planinareći, kroz razne oblike doticaja s prirodom čovjek u njoj svjedoči redu. Dakle red je ono što je u prirodi prisutno. Postoje izmjene godišnjih doba i zna se što se odvija kada, životinje se rađaju znajući koju vrstu biljaka jedu, a koje su otrovne, bez da su to učile u „školi“. Postoje urođeni instinkti koje kada biće slijedi unutar sebe, uspijeva preživjeti, svoje gene prenosi na idući naraštaj i život se nastavlja. Iz svega navedenog slijedi da postoji bazičan red u prirodi i mi kao pojedinci ukoliko želimo u svom vlastitom životu živjeti veću razinu reda, trebamo početi obraćati pažnju na to. Prvi korak je da primijetimo da u prirodi postoji bazičan red koji je uvijek jedan te isti te da je čovjek dio prirode, a ne njezina izdvojena cjelina. Ukoliko je unutar čovjeka, u jednakoj mjeri kao i u svakom drugom biću, prisutna ravnoteža negdje duboko unutra, tada mora postojati način da je živimo u potpunosti.
Međutim, kako živjeti u potpunosti uravnotežen život? Suprotno stajalištima mnogih filozofija koje su se u povijesti bavile tim pitanjem, tako bazično pitanje koje može postaviti dijete nikako ne može imati kompliciran odgovor. Taj red je unutar nas, a razlog zašto ga ne možemo osvijestiti je vrsta pažnje koju dajemo stvarima oko sebe. Sadržaj kojim se hranimo, svakodnevni stres, izlaganje pažnje nebitnim stvarima, za rezultat u konačnici ima zaborav o tome što je to naša istinska bit.
Razlog zašto na ovoj stranici govorimo o vrijednosti meditacije je taj što je meditacija tehnika pomoću koje se umiruje aktivnost uma. Glavni generator nereda u našem životu nisu drugi ljudi niti vanjske okolnosti, već naš vlastiti um. Ukoliko umirite vozača, umirili ste vozilo. To vozilo je vaše tijelo i vaše manifestirano ponašanje, a um je taj koji je vozač. Pokušavati unijeti ravnotežu u neki izdvojeni oblik ponašanja bez da osoba prvo doživi iskustvo unutarnjeg mira je samo parcijalno rješenje. To je gašenje simptoma, a ne bavljenje uzrokom. Tek smo nedavno kao društvo, i to tek djelomično, počeli shvaćati vrijednost prevencije. Najviši oblik prevencije bilo kojeg oblika devijacija, zdravstvenih ili onih u ponašanju, je stalno održavanje stanja ravnoteže. Moramo naglasiti kako stanje ravnoteže nije nego filozofsko ili umišljeno stanje, već je realno: ako stojite s dvije polupune kante vode, sa svakom u jednoj ruci, bit će vam jednostavnije hodati ravno nego da vas jedna puna vuče na jednu stranu.
Gdje se onda nalazi to glavno stanje unutarnje ravnoteže? U onome što se naziva Jastvom ili Sebstvom. U filozofskom promišljanju nailazi se na pojam bitka ili atmana ovisno o filozofskoj školi o kojoj govorimo. Što je to i kako ga doživjeti? Da bismo doživjeli „to“, moramo se privremeno povući od svakodnevnog sadržaja koji nas okružuje. Ne, nije potrebno napustiti svijet radi toga niti povući se u šumu. Ako je Jastvo „ja“ koji je unutar mene, onda je ono ovdje i sada dok ovo čitamo u jednakoj mjeri i intenzitetu kao i bilo gdje drugdje.
Upravo iz ovog razloga govorimo o svakodnevnoj meditaciji kao praktičnom načinu da čovjek doživi to stanje iz prve ruke, osobno i izravno, bez posrednika ili propovjednika. Zaista ne postoji veći način osnaživanja pojedinca od toga da doživi najdublje stanje unutarnje ravnoteže i mira. Iz takvog stanja duha, bilo koja osoba je sposobna manifestirati pozitivne crte svog individualnog karaktera i na taj način spontano doprijeti harmoniji svijeta u kojem živimo. Nije moguće doživjeti iskustvo unutarnjeg mira i ravnoteže, a da se to ne osjeti oko nas. Zašto? Jer je mir samo jedan i univerzalan i stoga smo u tom stanju jedno sa svime. Ne postoje „ja“ i „oni“. Kada ‘izađete’ iz takvog stanja svijesti, vaše tijelo i duh su pod utjecajem dubokog mira i stoga se osjećate opuštenijim i inspiriranim za nekakav pozitivan čin za zajednicu oko vas. Zašto? Jer je zajednica, baš poput prirode, dio nas, odnosno mi smo to. Osoba preko puta nas je samo „ja“ u drugom tijelu. Kada počnemo imati takvo viđenje, otvorili smo vrata višim spoznaja o tome što je život i zašto je nastao.
Razlog zašto o ovome govorimo nije samo plod pjesničkog nadahnuća već i potreba vremena. U svakom vremenu postoje određene potrebe, a osoba koja živi unutarnju ravnotežu sposobna je osluškivati izvan sebe ono što se događa u svijetu kao cjelini. Svijet odnosno čovječanstvo je evoluiralo u posljednjih 200 godina kao nikada prije u zabilježenoj povijesti. Pritom je tehnološka evolucija brzinom prestigla onu unutarnju evoluciju koja se sastoji od kultivacije osjećaja za zajedništvo svih naroda svijeta i svijesti o jedinstvu čovječanstva. Kada ovako nešto kažete naglas, možete ispasti idealisti koji su „odljepili“, međutim, nije li nelogično da stanari svake zgrade imaju do određene razine zajedničku svijest pripadanja određenoj zgradi, građani određenog grada poistovjećuju se s tim pojedinim gradom, a narodi sa svojim državama. Jedino ne postoji svijest čovječanstva kao cjeline! A što smo drugo mi svi ako ne ljudi? A upravo je to onaj najviši identitet, odmah pored onog individualnog, „ja sam ja“.
O ovome govorimo zato jer je svijest čovječanstva kao cjeline potrebna iz dva razloga. Prvi razlog je taj što ćemo napokon prestati iskaljivati najniže osjećaje prema drugima misleći da su to oni „drugi“ i da nanošenje patnje drugome ne uzrokuje patnju nama samima. To je pogrešno, jer svaka karma koju nanesete bilo kome, u istom intenzitetu se vraća. To se zna još od prastarih vremena i to nije potrebno posebno dokazivati. Počet ćemo napokon surađivati kao zajednica odgovornih i odraslih pojedinaca što će dovesti do dosad neslućenih tehnoloških otkrića. I tu dolazimo do drugog razloga: preživljavanje. Čak i ukoliko gledamo samo vlastitu dobrobit, tu dolazimo do zaključka da je najlakši način preživljavanja onda kada surađujemo s drugima i dijelimo znanja i vještine u svrhu zajedničkog cilja: idemo dalje. Što može jedna mala jadna nacija poduzeti sama? I što je to što je odvaja od ljudi koji žive s druge strane u nečijem umu zacrtane granice? Ljudi su ljudi i imaju isti cilj kao i bilo koji organizam u prirodi: preživljavanje.
Ovaj model preživljavanja kakav sada slijedimo nije održiv i zato svi moramo promijeniti način razmišljanja. Jedini model koji nas može spasiti je onaj koji će biti temeljen na suradnji. A da bi se bilo kakva suradnja mogla ostvariti, potrebno je kultivirati osjećaj da je osoba preko puta vas duboko u sebi biće jednako vama.
Kada jednom doživimo da u prirodi postoji samo jedan red i jedan univerzalni mir, počet ćemo uviđati puno dublji razlog zašto smo se rodili baš na ovom planetu. Jedno autentično iskustvo dubokog reda u prirodi imalo je takvu moć da nas navede na ovakvo promišljanje. Promišljanje o tome kakav je fundamentalni status svakog od nas, a to neminovno uzrokuje osjećaj brige za budućnost cijelog čovječanstva, naše proširene obitelji. Za to je bio potreban, naime, samo jedan produženi vikend na planini.