Menu
Skip to content
Home » Čovjek koji jede luk i govori o slobodi

Čovjek koji jede luk i govori o slobodi

Sloboda je temeljna stvar koju svi traže u životu. Ona se može shvatiti na razne načine ovisno o svijesti osobe koja propituje. U svakom slučaju, pitanje slobode provlači se kroz sve kulture svijeta od davnih vremena, a jednako tako ima centralno mjesto u duhovnom promišljanju. Što je čovjek? Što je Bog? Ima li uopće čovjek slobodnu volju? Danas se u znanstvenim krugovima može čuti kako je sve određeno do zadnje sitnice, sve se zna unaprijed ako imamo dovoljno povijesnih podataka. Čovjek je poput malo usavršenije umjetne inteligencije, hrani se podacima koje memorira iz prošlosti i na osnovu toga donosi odluke. Ako, teoretski gledano, imate uvid u sve povijesne podatke o nekome, sa skoro stopostotnom sigurnošću znate kakvu će odluku napraviti u trenutku x. Na tu kartu igraju velike tech firme koje prikupljaju gomile podataka od svojih korisnika. To koriste, radi čega drugog, radi prodaje. Ali naravno, nije svaka odluka predvidiva, i dokaz toga vidimo u životu. Čovjek ne donosi uvijek racionalne odluke i upravo zbog toga što ne donosi uvijek odluku koja bi bila najracionalnija puno puta bude spašen od sigurne propasti. Da se bilo koju razumnu osobu pitalo treba li 300 Spartanaca pokušati stati protiv 30.000 Perzijanaca, odgovor bi sigurno bio ne. Međutim, ishod je pokazao da je njihova hrabrost ili bolje rečeno iracionalnost preokrenula tok povijesti u vlastitu korist. Ovo je samo jedan primjer, a mnogo puta je u banalnim svakodnevnim situacijama čovjekova nepredvidivost upravo taj element iracionalnog koji ga spašava. Spašava znači da zahvaljujući tome preživljava, a preživljavanje je u prirodi jedini kriterij uspješnosti. 

Dakle, priroda očito ne favorizira samo racionalnost kao model preživljenja. Sad, kakve veze ima slobodna volja s time? Ako pitate teologe, oni će se složiti da slobodna volja postoji i da je ona Božji dar čovjeku. Ako pitate znanstvenike, jedan dio njih složit će se da slobodna volja postoji, a drugi dio njih će je negirati. Smatram da su i jedni u drugi u pravu iz svog kuta gledanja. Osoba sebe može svesti na razinu takve nesvijesti i ograničenosti da je njezina slobodna volja minimalna. Mnogi od nas hodajući po utabanoj stazi svakodnevice stvaraju tako čvrsto zapečaćene obrasce ponašanja da se s velikom izvjesnošću mogu znati njihove sljedeće odluke. Ali s razine krajnje stvarnosti, sloboda zasigurno postoji: ona je činjenica i nitko vam je ne može ukrasti. Sloboda i život su sinonimi. 

Jednom, prije koju godinu, planinario sam po Velebitu s nekoliko prijatelja. Bilo je rano ljeto: dan je bio dug, neka ciklona je bila u zraku, po par puta dnevno su se izmjenjivali oblaci, kiša i sunce. Nakon cijelog dana hodanja, stigli smo u sklonište. Bili smo umorni, ali ne toliko da su nam mozgovi bili na offline modu. Ponekad se planinari toliko iscrpljuju hodajući da su im umovi potpuno odsutni, a mnogi upravo kroz to iscrpljivanje tijela priželjkuju da se um isključi. Statistike kažu da imamo od 30 do 70 tisuća misli svakog dana. Nije čudo da zadnjih godina sve više ljudi odlučuje proventilirati misli hodom po planini. Ipak, vlastito iskustvo mi je pokazalo da se to ne mora činiti ni kroz kakvu tjelesnu aktivnost ili mučenje tijela, već se utihnuće misli može postići posve nenaporno. Zato sam hodao planinom radi same planine, a i radi mističnih iskustava kojih je znalo biti s vremena na vrijeme. No, nadam se pisati o tome drugom prilikom.

Kada smo otvorili vrata skloništa, ubacili smo unutra svoje ruksake i napuhali madrace svaki na svom kraju skloništa gdje je već tko odabrao spavati. Nakon što sam rasporedio svoje stvari i napio se hladne bunarske vode, otišao sam sjesti na klupu nedaleko od kućice. Tamo sam ugledao jednog mršavog čovjeka u svojim pedesetim godinama. Izdaleka je već izgledao kao neki osobenjak, imao je bradu, kariranu košulju, radne hlače i obične cipele. Pored njega je bila hrana koju je jeo i vreća za spavanje u koju je dodatno nagurao Ambasador Vuteks deku kakvu nisam vidio još od ljetovanja s osnovnom školom. Započeli smo razgovor budući da je bilo očito da ćemo prenoćiti u istom skloništu tu noć. Ono što mi je zapalo za oko među prvim stvarima bila je da je jeo luk kao jabuku: sasvim bezazleno kao da je kakvo slatko voće u pitanju. Znao sam odmah da se ne radi o običnoj osobi. On je bio dugogodišnji planinar koji ima običaj po nekoliko mjeseci godišnje lutati planinama, posve sam, i voditi bilješke, pisati pjesme i zadržavati se gdje mu se sviđa i koliko mu se sviđa. Slušao sam sa zanimanjem njegovu životnu priču koju je sa zadovoljstvom sve otvorenije izlagao. Ja sam sjedio s druge strane klupe koja je bila dovoljno blizu da su me pekle oči od njegovog luka, ali sam to zanemario jer je čovjek  bio iskren, prijateljski raspoložen i smatrao sam da od ovako neobičnog susreta sigurno mogu nešto zanimljivo naučiti. Dok je on govorio, ja sam razmišljao o tome kako si je uspio osigurati takvu slobodu da živi kako mu se živi, da ide kuda hoće i da ne osjeća pritom nikakav pritisak. Sigurno nema obitelj, pomislio sam, a što se posla tiče, ne izgleda mi kao poduzetnik koji je ostavio svoju imovinu nekoj dobrotvornoj organizaciji da bi otišao u planinu. Pitao sam ga otvoreno ono što mi je bilo na umu: „recite mi, odakle vam takva sloboda da živite neopterećeno ovim stilom života? Koliko vidim, ne osjećate nikakvu potrebu da bilo koga fascinirate, živite prema svojim vlastitim mjerilima, ako vam netko pravi društvu, vama je to u redu, a ako nema nikoga, opet vam je dobro jer uživate u samoći“. Da, kada sam to rekao, pogodio sam ga u bit, jer je tada zašutio i skrenuo pogled. Nije to bila neka silovita reakcija s njegove strane, ali osjetio sam da sam pogodio točno u ono mjesto odakle i je i sam promišljao.

Nastala je tišina koja je potrajala neko vrijeme i u kojoj nisam osjetio nelagodu ni sa svoje ni s njegove strane. Naslonio sam se na klupu, udahnuo svježi šumski zrak i pogledao prema nebu. Već se spuštala noć, a rosa se počela skupljati na travi. Stavio sam jaknu i popio gutljaj čaja od vrijeska kojeg sam ubrao po putu. Da je barem više ovakvih trenutaka, pomislio sam, gdje ne osjećaš opterećenje društvenim normama, što kada moraš reći, i gdje možeš zaista biti tko i što jesi. 

„Da“, rekao je moj sugovornik koji kao da se probudio iz sna. „Tko želi biti slobodan, neka bude slobodan. Nemam mu što drugo reći. I sam sam dugo nad tom temom promišljao i shvatio da je to jedini pravi odgovor. Ako želiš slobodu, budi slobodan. Simple as that. Previše razmišljanja ubije nešto što je tako jednostavno. Prosto ko pasulj“, rekao je i nasmijao se sam sebi. „Ah“, pomislio sam, “dobar odgovor, zaista, sve se na kraju svede na to da živiš to stanje i ne razmišljaš puno. Budi slobodan, to je sve. Nema druge mudrosti!” 

Pomislio sam kako je čovjek maloprije pročitao kakvu New Age knjigu i servirao mi zaključak sa zadnje stranice kako bi mi odgovorio što je moguće pristojnije na moje izravno, možda čak i preizravno pitanje. 

Ali sada, nakon par godina, još uvijek se živo sjećam tog trenutka i tog osmijeha s kojim je to rekao. U meni se u međuvremenu također dogodio neki „klik“ za koji ni sam ne znam što je točno bio niti kako ga nazvati. Ali za jedno sam siguran: bio je u pravu.