Bila je to jedna jesenska subota prije par godina. Vozio sam prema Lici jer sam trebao taj vikend odraditi nešto posla na svom imanju pod Velebitom. Išao sam sam, a u autu sam imao šator i svu opremu za spavanje na zemlji dok malo-pomalo gradim nastambu na imanju. Dok sam bio između Karlovca i Slunja, pala mi je na pamet ideja da uđem u sela koja su uvučena od magistrale. Imam još vremena, pomislio sam, ionako je rano jutro. Budući da sam provodio mnoge sate na kartama, znao sam da su neka lijepa mjesta skrivena sa glavne ceste. Također, jedan hobi koji mi je jako prirastao srcu je traženje starih seoskih imanja. Uživam u toj rustikalnosti, bilo da se radi o starim kamenim kućama kao u južnoj Lici i Dalmaciji ili drvenim kućama kao na Kordunu i Lonjskom polju. Dok sam prolazio starim putevima mimo glavne ceste, zalazio sam u sve manje nastanjena mjesta, jedine kuće koje sam viđao bile su one od obnove poslije rata, bez fasada, a i one su uglavnom bile zapuštene. Tu i tamo nazirala se poneka ruševina u zaraslom grmlju, kao spomenik nečega gdje je nekoć postojao život. Napušteno, zaraslo, izvan svačije pažnje, mjesta u kojima su nekad djeca učila hodati, igrala se skrivača, gdje su ljudi sjedili ispred kuća i družili se. Dok sam vozio tim makadamskim putevima, prolazila mi je kroz glavu ideja o tome kako su ta mjesta nekad morala izgledati, prije rata, u vrijeme nekog drugog svijeta, drugih vrijednosti.
Odrastao sam uz baku koja je živjela seoskim životom do Drugog svjetskog rata. Njezine priče su do jedne mjere oblikovale moju ljubav prema prirodi i selu. Kada sam vozio kroz jedno selo blizu rijeke Korane, sreo sam na putu jednog starijeg čovjeka. Stao je na sred ceste i gledao me. Nekoliko dana tom cestom nitko nije prošao, ja sam bio prvi prolaznik. Dobro me pogledao. Spustio sam staklo i obratio mu se i objasnio zašto sam se ovdje našao i što me motiviralo da uđem u ovo mjesto. Rekao mi je: „ovuda ćeš se morati vratiti natrag jer još malo cesta završava. Još par kilometara dalje i to je to, doći ćeš do Korane i morat ćeš se istim putem vratiti. Dalje ne možeš preći, nema mosta. Nekad, prije rata, govorili su da će ga napraviti, ali kao i danas, jedno je što općinari govore, a realnost je nešto sasvim drugo“. Bio je vidno pijan, ali ne od danas, nego od tko zna kada. Kapilare na licu su mu popucale od alkohola, ali nije u njemu bilo ni traga zloće. Bio je to jednostavan čovjek, ali kao i svi koji su prošli teške sudbine, u očima mu se vidjela tuga koju je pokušavao ugušiti pićem. Zatim je nastavio: „na kraju sela ima jedna kuća na brijegu u kojoj živi najstariji stanovnik našeg sela. Jedan od ukupno petorice koliko nas je živo“.
Nije me morao nagovarati da pokušam naći tu kuću. I zaista, nakon vožnje makadamom još kilometar ili dva kroz šumu koja je nekad bila oranica, izbio sam na vidikovac prema rijeci Korani. Rijeka je bila smještena tridesetak metara visinske razlike ispod mene, a sunce iznad nje je stvaralo prekrasan odsjaj plave vode. Rijeka je uistinu život, pomislio sam, zato su oduvijek naselja građena uz rijeke, na povišenim mjestima, gdje su mogli koristiti vodu kao glavni resurs preživljavanja. Parkirao sam auto na pristojnoj udaljenosti od kuće i uputio se prema njoj. Kuća je bila stara, drvena, sagrađena u prvoj polovici prošlog stoljeća, ali relativno dobro održavana za tu starost, pogotovo u odnosu na druge ruševne kuće u istom selu. Očekivao sam da će na mene zalajati nekakav pas, ali nije ga bilo. Iz kuće je izišao stariji čovjek, između osamdeset i devedeset godina starosti. Slabo je vidio i živio je sam. Bio je dobro raspoložen i sretan što netko dolazi. Predstavio sam se, rekao sam mu kako me zanimao ovaj kraj i kako sam sreo čovjeka po putu koji je spomenuo da kraju sela ima brijeg s kućom i prekrasnim pogledom na Koranu i cijeli kraj. Dok sam govorio, prekinuo me i rekao: „uđi unutra, skuhat ću kavu, molim te, sjednimo“. Pristao sam, sretan što sam naišao na osobu dobra raspoloženja. Bez trunke predomišljanja ili straha, uveo me u svoj dom. Kakav domaćin! Dok sam ulazio, bio sam iznenađen istovremenom skromnošću i čistoćom kuće. U kutu prostorije bila je peć na drva koja je bila zagrijana, pored nje stajao je ormarić sa crno-bijelim slikama, malo dalje na prozoru bio je upaljeni radio, a mi smo sjedili za drvenim stolom u sredini. Imao je karirani plastični stolnjak, kao moja baka iz osamdesetih. Uz šepavi korak, donio je kavu koja je već bila skuhana. Ponudio me rakijom najprije, ali izvukao sam se rekavši kako moram voziti. Uslijedio je jedan vrlo jednostavan razgovor koji ću dugo, dugo pamtiti. Dok je govorio, njegove sam riječi upijao očima, a ne ušima. U očima tog čovjeka vidio sam neizmjernu dubinu, on je bio poput Božjeg dara koji je postao personificiran u liku toga starca.
Da objasnim, nije mi izravno ni na koji način dao neku „mudrost“ koju bi mogao pročitati u kakvoj knjizi mudrosti. Mudrost koju mi je on dao bila je neizravna i dala se iščitati iz njegova života: bez obzira na sve tragedije, nedaće, nepravde koje proživljavaš, uvijek ostani čovjek. Bog, kojim god imenom Ga nazivali, ima svoj plan za svakog on nas. Ti Ga možeš nazivati Prirodom, Svemirom ili nekako drugačije već po svome izboru. Kako god odlučiš, prepusti se životu i vjeruj, a svakodnevne poslove obavljaj na jednostavan način. On ništa od ovoga nije izgovorio, ali zračio je tim stavom, što je daleko više. Poruka koja se implicitno daje bez da se jasno izgovori, ostavlja dublji trag na onoga tko je prima. Toliko jednostavnosti i skromnosti u jednoj osobi me zaista dojmilo. Bio sam zahvalan što sam ‘skrenuo’ s puta za Liku. Nakon završenog razgovora, poželio sam mu dobro zdravlje. Nastavio sam dalje svojim putem. Dok sam vozio, pomislio kako ljudskost u ljudima nema cijenu. Moramo li proći kroz ogromne uspone i padove u životu da bismo to shvatili? Može li jedan starac prenijeti „mudrost“ mladome čovjeku ili svi moramo učiti iz svog života i iskustva? Nekako sve ukazuje da je jedina prava škola ona za koju sami platimo cijenu. Drugačije ne znamo učiti. Šteta je što toliko puta ne možemo iskoristiti tuđe iskustvo kao nešto vrijedno i time se život zapravo vrti u krug. Kad ti drugi govore, ne shvaćaš, a kada shvatiš, pitanje je što stigneš s time učiniti.
No dobro, cesta je bila ispred mene i morao sam se na nju usredotočiti. U Lici me čekalo puno posla, jer zima ide, a Velebit se smiješi svojim tajanstvenim, prohladnim vjetrom. Nešto mi govori, ali neizravno, poput starca koji se iskreno radovao jednom nenadanom gostu koji je s njim podijelio nekoliko riječi.