Nikad nismo bili povezaniji i svjesniji tuđih života nego danas kada je na jedan pokret prsta dostupna svaka informacija. Ljudi su povezaniji i imamo mogućnost doprijeti do većeg broja ljudi i do ljudi koje inače ne bismo ni mogli upoznati. Bez obzira na takvu blagodat, i dalje postoji prirodno ograničenje broja ljudi s kojima možemo ostvariti i održavati stabilan odnos. Slično kao s hranom i odjećom, koliko god je imali, uglavnom se naši izbori svedu na nekoliko varijanti koje većinom koristimo i mijenjamo po potrebi. Jedna statistika kaže da bez obzira na broj poznanstava, 40% vremena posvećenog socijalizaciji dijelimo na maksimalno 5 osoba. Naše tijelo, fiziologija i vrijeme imaju svoja ograničenja bez obzira na rast mogućnosti koje se pružaju.
Međutim, koja je veza veće dostupnosti drugih ljudi pojedinačno i razvoja društva? Je li zbog toga društvo postalo osjetljivije, pravednije i povezanije? Neki će reći da nije, ali zašto je to tako? Zar ne bi bilo logično pretpostaviti da bi društvo zbog veće povezanosti trebalo biti bolje?
Činjenica jest da su ljudi nekada više ovisili jedni o drugima, život je bio fizički naporniji, i često poslove koji su se radili za preživljavanje nije mogla obaviti samo jedna osoba. Zato su i nastajala društva i ljudi su živjeli od zemlje ili stoke izvan grada, a u gradovima gdje je živio manji broj ljudi, također je postojala veća povezanost nego što je to danas slučaj u urbanim sredinama. Slično tome, svatko tko je na bilo koji način doprinosio imao je svoje ime i prezime, dok danas roba dolazi na stol bez da znamo dalje od toga što je prethodilo njezinom dolasku u dućan.
Čini se da je u današnjici u kojoj prevladava individualizam ideja zajedništva apstraktna ideja. Iako nepravedno, jer ta ideja zajedništva je ljude spasila od izumiranja i zato smo kao vrsta opstali. Svako vrijeme ima neku filozofiju koja prevlada tim vremenom, a koje ide paralelno s aktualnim spoznajama u znanosti. Renesansni čovjek je imao jedan pogled na svijet, čovjek romantizma neki drugi, a čovjek postmodernizma neki treći. Ovo vrijeme je vrijeme raspada svih prethodnih ideja i ideologija. Što ima smisla u takvom svijetu? Što se novo može ili treba izmisliti i ponuditi da u ljudima pobudi iskrenu znatiželju i entuzijazam? Čekamo li na ponovno otkrivanje nečeg što je već otprije bilo tu ili na potpuno redefiniranje homo sapiensa?