Stara poslovica kaže: kada počne rat, država daje top, bogataš konja, a sirotinja sina.
Tako je i u ovom ratu u Ukrajini. Rat je nešto najgore u što se ljudska vrsta može zamisliti. Rat je destrukcija vrijednosnih sustava, ljudska tragedija i ogromno materijalno nazadovanje.
Rat na „Istočnom frontu“ odnosno u Ukrajini je rat nezamislivih razmjena. Razmotrimo sljedeću usporedbu.
Vukovar
Prema dostupnim procjenama, u Vukovaru je 1991. učinjeno izravne materijalne štete u iznosu od 1,2 milijarde eura, tadašnjih 9,5 milijardi kuna. To se odnosi samo na izravnu štetu na infrastrukturi, tvornicama i stambenim objektima, a neizravna šteta u pravilu je 3-4 puta veća od izravne. Neizravna šteta je oportunitetni trošak svega što se nije uspjelo napraviti, proizvesti i prodati zbog uništene infrastrukture, gubitka radnih mjesta, tržišta i ostalog. Grad se nikada nije oporavio, a činjenica da nakon više od 30 godina od rata ljudi odlaze iz Vukovara to dokazuje. Čovjek živi od kruha, a ako ga ne može zaraditi kod kuće, ide za boljim životom tamo gdje ga ima. U usporedbi s tim, domoljublje i ideologija su posve nebitne.
Avdijivka
Nedavno smo bili izvještavani o uništenju ukrajinskog grada Avdijivke. Avdijivka je grad veličine Vukovara poznat po najvećoj tvornici koksa u Europi koja je do rata zapošljavala 4.000 ljudi i godišnje proizvodila 3,5 milijuna tona koksa što je 30% ukupnog ukrajinske proizvodnja te sirovine. Koks je sirovina koja se koristi u proizvodnji željeza.
Tvornica je zapošljavala više od 11% gradskog stanovništva i čitav grad snabdijevala grijanjem po najjeftinijoj tarifi u državi. Ukupna vrijednost proizvoda koji se dnevno proizvodio u tvornici bila je oko 2,2 milijuna USD što bi po toj procjeni na razini godine bilo oko 580 milijuna USD. Doduše, službeni podaci tvornice kažu da su prihodi u 2018. premašivali čak milijardu dolara.
Danas još ne znamo procjenu materijalne štete u cijeloj Avdijivki, no dovoljno je samo da uzmemo u obzir uništenje najveće koksare u Europi što su već iznosi u milijardama. Uništenje cijelog grada mjerit će nekoliko puta više.
Svake godine tvornica „gubi“ po milijardu dolara prihoda koju nikada neće imati jer je uništena. 4000 obitelji traži svoj život negdje drugdje zato jer ga doma ne mogu imati niti će ga ikada imati kako stvari stoje. Iz Hrvatskog primjera vidimo da mjesta koja su bila razorena u ratu nikada nisu povratila svog prijeratni status, što zbog ratnog, a što gospodarsko-malverzacijskog uništenja. Rat je jednokratno uništenje, a “osvajači” Avdijivke neće se usrećiti.
Takozvana pomoć
Pomoć koju je nedavno Europska unija najavila Ukrajini od 50 milijardi je kikiriki ako jedna tvornica u gradu upola manjem od zagrebačke Trešnjevke sama proizvodi vrijednost preko milijardu eura godišnje. A što je sa samim gradom? Tko će ponovno izgraditi grad za 30 tisuća ljudi? Škole, vrtiće, bolnice, ceste, staračke domove, mostove, vodovod, električne vodove? Ovo je samo jedan manji grad među brojnim drugim uništenim gradovima u tom ratu.
Do danas je praksa pokazala da se ovakve situacije „rješavaju“ inozemnim kreditima za oporavak koji se garantiraju prirodnim resursima, poljoprivrednom zemljom i privatizacijom. Drugim riječima, država dobiva novac za nastavak rata, ali strancima koji daju novac plaća odricanjem od resursa od nacionalnog interesa. To nije pomoć, otvoreno govoreći, već moderni kolonijalizam, a nitko u licemjernom svijetu to ne želi javno priznati. Motiv koji je u pozadini poticanja da se rat nastavi nije ništa drugo nego otimačina prirodnih resursa i porobljavanje ljudi pod krinkom borbe za slobodu.
Zašto ovo govorimo
Poanta ovog teksta nisu politika ili brojevi, već besmisao rata iz materijalne perspektive jer svijet priznaje samo brojke. Ljudska žrtva nije toliko bitna u današnjem svijetu, jer i to je „opravdano“ ako ima računicu. Ali ovo nema računicu i to je poanta.
Argumunt: „Ali zaradio je vojno-industrijski kompleks“
Nije. Vrijednost koja se izgubila razaranjem i koji su zaradile vojno-industrijske firme ne premašuje iznos koji se mogao zaraditi iz trgovine u uvjetima mirnog života. Javno dostupni podaci taj argument opovrgavaju. U gubitku su svi.
Druge posljedice
Uostalom, stres i patnja koje ljudi u Ukrajini proživljavaju prelamaju se na sve nas. Ako u prostoriji nekoga muče, a vi sjedite i samo to slušate, zasigurno nećete biti u miru. To je upravo ono što se događa danas u Europi. Taj vapaj milijuna ljudi čuje se jako daleko i vrijeme je da se to zaustavi.
Ljudi ginu kao mravi koje se šprica sprejom za kukce, a drugi to gledaju na live prijenosu na Youtubeu ili Facebooku kao da je utakmica i navijaju. Što reći na sve to? Je li čovjek oduvijek bio bezdušna zvijer ili je oduvijek bilo tako? Ili smo jednostavno otupili od ogromne količine dostupnih informacija? Ova situacija ostavlja puno više pitanja nego odgovora.
U svakom slučaju, povijest je pokazala da obje zaraćene strane dugoročno gube. Obje strane će u ovom će ratu puno izgubiti, nesagledivo više nego u miru po lošijim uvjetima, ali bez rata. Jednom kada prostor izgubi stanovnike, koja mu je funkcija? Što s pustopoljinom u kojoj nema tko živjeti? Kakvoj je ideologiji takav prostor potreban?
Iz duhovne perspektive
Mir i radost su temeljne stvari kojoj svako biće duboko u sebi teži i stoga je ovo potrebno reći. Priroda nas uči da pognemo glavu i ego radi vlastitog preživljavanja. Busati se u prsa i izgubiti glavu nema koristi, ne vodi evoluciji. Racionalnosti je oko nas malo, a slično je sa suosjećanjem.
Nadamo se da će ljudi početi osvještavati da nasilno rješavanje sukoba nije način kako ćemo ih ubuduće moći rješavati. Ova situacija je test za čovječanstvo koji jednako tako možemo i pasti. Dinosauri su bili samouvjereni, ali njihova ih je veličina koštala života. Hoće li ljudi postati dinosauri?
Otimačina i nasilje su kratkovidne strategije
Kako bismo to osvijestili na razini društva, moramo individualno odrasti. Odrasti znači shvatiti da dvije osobe koje se ne slažu nauče razgovarati. Kada razgovaraju, naći će način da svatko namiri svoje potrebe. Ako dođe do sukoba, to ukazuje da ljudi nisu bili sposobni ovladati svojim reakcijama. Ako ne mogu kontrolirati reakcije, to znači da nisu gospodari sami sebe, a to je poraz u startu. Ovladati sobom imati iskustvo bazične ravnoteže koja je sve u prirodi održava u stanju sklada. Ako stvari ispadnu iz tog kolosijeka, sve se ruši kao kula od karata.
Rast pojedinca = rast društva
Društvo ne može rasti ako ne rastu pojedinci unutar njega. Da bi pojedinac mogao rasti, potreban mu je pristup miru i ravnoteži. To je nešto što je unutar svakog od nas. Mir je ono što održava čitav svemir i omogućava mu da se svakog trenutka širi. Svemir ima fino podešene fizikalne konstante koje mu omogućuju razvitak i ravnotežu. Ti isti principi prisutni su i unutar nas u svakom trenutku. Ono što danas znamo iz fizike, brojne duhovne tradicije govore već tisućama godina. Tradicionalna joga je skup znanja koji otkriva tu razinu univerzalne ravnoteže u svemiru i osobi pruža praktične upute kako da ih doživi i živi u svojoj svakodnevici. Da bi čovjek došao do te točke, potrebno je napraviti prvi korak. Sjednimo večeras u tišinu na desetak minuta i opustimo se.
Kada se nemirne misli umire praksom povlačenje pažnje, meditacijom, ugledat ćemo konstruktivniji način gledanja na situacije oko sebe.