Kad čujemo riječ „fundamentalizam“, obično nam na pamet pada onaj religiozni: čija je vjera prava vjera i koja od njih na ispravan način tumači život i pojam Boga. Uopće pomisliti o započinjanju ove teme već izaziva nelagodu i prethodno pripremljene izraze tipa „dobro je, svatko ima pravo na svoje mišljenje“.
Vjera u kojoj smo odgajani postaje dio nas koji niti ne propitujemo: svijet je takav kakvim ga je Bog stvorio u tjedan dana stvaranja svemira. Na svakom dijelu svijeta tamošnja kultura ima svoje objašnjenje kako je svijet nastao i to vjerovanje ima centralno mjesto u načinu promišljanja o svijetu u umovima pripadnika te kulture. Oni drugi imaju drugačije mišljenje ga imaju zato jer „ne razumiju istinu“ ili „nisu bili dovoljno sretni da se rode u našoj religiji“. U takvom poimanju svijeta Zemlja je u pravilu u središtu svemira, a u središtu Zemlje pripadnici vlastitog skupa vjerovanja. Institucionalne religije teškom mukom prihvaćaju ekspanziju granica dotad poznatog i istraženog, neovisno o području o kojem se radi.
S druge strane, paralelno s time, razvija se znanost koja pruža poticaj za produljenje života, pronalazak lijeka za dotad smrtonosnu bolest, istraživanje bioloških procesa u tijelu, promatranje svemira i postavljanje pitanja o tome ima li života i negdje drugdje u svemiru osim na Zemlji. Znanost je pogonjena znatiželjom o tome kako stvarnost funkcionira. Za razliku od toga, slijepa vjera unaprijed sve zna i zatvara vrata znatiželji i istraživanju, a time i evoluciji društva i svakog pojedinca unutar društva. Znatiželja širi granice, rađa nekim otkrićem koje daje dublje razumijevanje svijeta, šire poimanje istine, a to nužno unaprjeđuje život i na praktičnoj razini. Bilo koja racionalna osoba složit će se da je to potrebno, a potreba je to što pogoni naša djelovanja. Život ima tendenciju širenja i očuvanja, a znanost omogućuje da se to lakše postiže. Tu nema prijepora, jer i sama Biblija slikovito kaže: „idite i množite se[1]“. Na prvu humoristično i pojednostavljeno, ali dublje kada se zamislimo, očito je da za to treba stvoriti uvjete sve lakšeg preživljavanja koje upravo znanost omogućuje.
Ovaj je svemir toliko velik da, bez obzira što je očigledno da je u njemu život rijedak, teško pomisliti da smo jedina samosvjesna vrsta. Šanse da se život razvije slučajnošću je zaista mala, ali očito dovoljna da ogroman broj ljudi u svijetu smatra kako je njegova pojava slučajna. Velik dio razloga za sve manju zainteresiranost ljudi za religije je fundamentalizam religija koji ne dozvoljava fleksibilnost i stvara očitu konfuziju dokazivih znanstvenih istina s doslovnim tumačenjima svetih spisa. Na taj način religije same sebi čine štetu jer umjesto da pokušaju interpretirati iste ideje koje zastupaju u duhu aktualnih znanstvenih spoznaja, ustraju na doslovnim i krutim interpretacijama iz vremena jednostavnih društava. Iz tog razloga postoji sve veći broj ljudi koji odbacuju bilo kakvu ideju svjesnog ili namjernog postanka svemira. Samo spominjanje mogućnosti da je svemir stvoren svjesno i da u pozadini njega postoji namjera u znanstvenim krugovima izaziva podsmijeh i crveni je karton za bilo kakvu daljnju raspravu.
Međutim, treba dodati da znanost nije uspjela opovrgnuti jednu od centralnih načela kreacionizma, a to je svemir nastao iz izvora koji je u početku bio singularan te se nastavio širiti u beskraj uz pomoć prethodno definiranih konstanti (prirodnih zakona) koje omogućuju da se pojavi život.
Veoma zanimljiva činjenica koja se rijetko spominje jest da je tvorac teorije Velikog praksa (Big Banga) bio belgijski katolički svećenik Georges Lemaître koji je bio duboko dojmljen implikacijama Einsteinove teorije generalne relativnosti. Teorija Velikog praksa je općeprihvaćena teorija o postanku svemira te govori da je u početku kreacije bila jedna točka singularnosti od velike gustoće i temperature koja je ekspandirala i nastavila se hladiti dok se svemir paralelno širio u beskonačnost. Ta ideja elegantno povezuje principe kreiranja svemira iz inteligentnog, svjesnog izvora i dokazive znanstvene spoznaje. Svemir je prije svog nastanka bio koncentriran u jednoj točki, a već prvog trenutka svog nastanka imao je točno definirane konstante koje su nužne za formiranje materije i posljedični nastanak života, onoga što znanstvenim jezikom nazivaju fine tuning. Kako zažmiriti na informaciju da je svemir već od samog starta imao takve konstante sve do 120. decimale koje da su samo za jednu decimalu drugačije ne bi dale mogućnost životu da se razvije? I još važnije, kojoj interpretaciji nastanka svemira ta informacija ide u prilog?
Mnogi znanstvenici danas, koliko god znanost trebala po svojoj definiciji biti usmjerena na slobodno istraživanje, imaju tendenciju izopćiti svoje kolege koje imaju posve drugačije poglede na stvarnost, a pritom čak niti prethodno stečena Nobelova nagrada nije nikakva garancija imuniteta. Tim više ako se znanstvenik interesira za polje misticizma ili nečega što zahtjeva drugačiji pristup u istraživanju od onoga što se danas prihvaća kao znanstvenu metodologiju. Na taj je način ovaj znanstveni pristup koji je danas aktualan u potpunosti dominantan u odnosu na sve druge društvene sfere i drži monopol nad istinom. Znanstvenici su danas elita koja odlučuje i o praktičnom životu ljudi te imaju imunitet od bilo kakvog propitivanja. Ipak, čak i među znanstvenicima mnogi to ne odobravaju i vide to kao konfliktnu situaciju iz razloga što zatvaranje vrata drugačijem načinu stjecanja spoznaja ruši sam smisao znanosti. Time se znanost pretvara u ideologiju i postaje poput bilo koje religije koja sama sebi zatvara vrata daljnjeg razvoja. I upravo se to događa znanosti. Tkogod postavi pitanje koje iskače iz okvira ateističkog, slučajnog nastanka svemira, uskače mu se u usta s argumentom „jesi li znanstvenik“, slično kao u doba inkvizicije kada je Crkva mogla bilo kog prozvati da ne razumije biblijski nauk, a koji je namjerno bio ostavljen na latinskom, i time u startu zaustaviti bilo kakvu raspravu. Crkva je time sama počinila povijesnu grešku, a ironično, vidimo tendenciju da se danas to isto dogodi znanosti.
Dolazimo u vrijeme kada ćemo morati postavljati konkretna pitanja koja će nadilaziti sve dosadašnje pristupe i konvencije. Vrijeme u kojem neće biti tabua ili želje da se pod krinkom dijaloga ponižava sugovornika koji ima drugačiji pristup istraživanju stvarnosti.
Ali zašto je uopće ovo pitanje bitno?
Bitno je iz razloga što to pitanje ima duboku implikaciju na društvo. Primjerice, na način kako tretiramo jedni druge i politike koje vodimo spram drugih nacija. Ukoliko je ovaj svemir svjestan jednako kao i svako biće u njemu, tada vrijednosti kojima se vodimo u svakodnevnom životu zahtijevaju puno više obzira i suosjećanja. Bilo kakvi društveni sukobi tada gube smisao, a društvo se okreće svjetlijoj budućnosti sastavljenoj od konstruktivnih pitanja i interesa.
Renesansa svakog društva rađa se kada se dotadašnje društvene ideje u potpunosti iscrpe, a kroz pukotine počinje ulaziti zraka svjetlosti u vidu odustajanja od dotadašnjih krutosti. Sada smo upravo tu – iscrpili smo sve ideje koje su nas dovele ovdje. Je li sada konačno vrijeme da transcendiramo konvencije i postavimo pitanje: ukazuju li od pamtivijeka religije na istu stvarnost, samo drugačijim nazivima, od one koju znanost svo vrijeme istražuje? Takvo pitanje, pod uvjetom da se pruži širi kontekst onoga što svjesni promatrač u podlozi kreacije podrazumijeva, zaista ne bi smjelo uvrijediti pravog znanstvenika. A pravi znanstvenik može biti bilo koja iskreno znatiželjna osoba.
[1] Knjiga Postanka, poglavlje 9: blagoslov i savez, stih 2.