Sjedio sam u parku. Bilo je to još jedno proljetno predvečerje. Otvorio sam knjigu na stranici na kojoj sam stao zadnji puta. To mi je bio običaj, sjesti poslije posla na klupu u parku i čitati. Opuštao bih se od briga iz tog dana, jednostavno bih uživao u činjenici da me nitko ne traži tih sat vremena koje bih odvodio za sebe. Taj puta, umjesto da sam pročitao svoj uobičajeni broj stranica, pažnju mi je privukao razgovor ljudi koji su sjedili pored mene.
„…zato jer Meissnerov efekt ima direktno veze s tobom, počni razmišljati malo šire“, rekao je.
„ma kakve veze to ima?“, odgovorila je.
„Valjda si čula ono, kako kažu, da ako sebe dovedeš u ravnotežu, to se mora osjetiti i na okolini oko tebe. Tvoja ravnoteža stvara zaštitni pojas oko tebe, kada stvari u tebi teku glatko i bez otpora, to je najbolja moguća zaštita koju možeš imati“.
To me probolo, ta zadnja rečenica koju sam čuo: „ako stvari u tebi teku glatko, to je najbolja zaštita koju možeš imati“.
U tom sam trenutku spustio knjigu koju sam čitao. Bila je to zbirka pjesama jednog sufija, mistika, koji je pjevao o tome kako ga ljepota u prirodi ispunjava ljubavlju i kako u prirodi vidi lice Gospodina.
Bilo mi je to malo apstraktno, iako nadahnjujuće.
Došao sam kući i počeo istraživati. Meissnerov efekt otkriven je godine 1933. u Njemačkoj. Vrlo zlokobna godina za Njemačku, a samim time i cijeli svijet. Međutim, uglavnom stvari nisu crno-bijele, pa je i tu godinu obilježila zraka svjetlosti u obliku ovog znanstvenog otkrića koje će imati pozitivne posljedice za daljnji razvoj društva.
Meissner je pokazao da kada se razina entropije unutar vodiča snizi, tada unutar njega ne postoji nikakav otpor u prijenosu električne energije. On se tada zove supervodič i teoretski gledano, jednom kada se električna energija pusti u takav vodič, ona ondje može cirkulirati vječno bez ikakvog gubitka.
On je u stanju savršene ravnoteže na osnovu činjenice da je entropija u njemu jednaka nuli. Svaki vodič ima sebi svojstvenu temperaturu na koju kada ga se snizi, demonstrira svojstva supervodljivosti.
Druga zanimljiva činjenica ovog istog fenomena jest ta da je supervodič otporan na utjecaje vanjskog magnetnog polja. Obično kada magnet približimo vodiču, on će ga privlačiti, no u slučaju kada je vodič on u stanju supervodljivosti, vanjski magnet na njega nema nikakav utjecaj niti može poremetiti kretanje elektrona unutar njega. Dapače, supervodič stvara oko sebe zasebno magnetno polje koje djeluje kao zaštitni sloj. Taj zaštitni sloj ima potencijal generirati određen rad i na osnovu toga će 65 godina od Meissnerovog otkrića biti uspješno testiran levitirajući vlak koji postiže brzinu od preko 600 km/h i prilikom vožnje se odvaja od zemlje za gotovo 10 centimetara.
Izišao sam na balkon.
Pokušavao sam od tih informacija izvući neku sociološku implikaciju. Današnji svijet definirala su dva krvava svjetska rata koja su oba puta redefinirala svjetski poredak. Uz vrlo visoku cijenu plaćenu milijunima života. Sve se čini da kako odumiru posljednji suvremenici zadnjeg svjetskog rata, paralelno sjećanje na njegove posljedice blijedi i danas opet plešemo po užetu koje nas dijeli od moguće treće takve ili još gore katastrofe. U prirodi postoji mehanizam kako održavati savršeno stanje ravnoteže i mira i upravo je to Meissner pokazao, samo ako znamo pravilno iščitati što njegovo otkriće zaista znači.
Društvo može djelovati po principu supervodiča i biti pošteđeno remećenja ravnoteže i posljedica koje iz toga proizlaze. To znači da društveni mir u svijetu nije puko sanjanje ili nedostižni cilj jer taj princip u prirodi postoji. No da bi to zaista postigli, pojedinci svijeta trebaju više unutarnje ravnoteže i manje stresa. Isto kao kod Meissnerovog efekta, da bi vodič kao cjelina bio u stanju supervodljivosti, svaki od njegovih elektrona mora biti u stanju minimalne entropije. Snižavanje entropije u vodiču je isto što i snižavanje mentalne entropije kod ljudi jer sav kaos koji čovjek generira oko sebe proizlazi upravo iz unutarnjeg nemira. Jednom kada smo locirali u kojem grmu leži zec, znamo kako obrnuti taj proces u našu korist.
No jesmo li spremni prihvatiti odgovornost koju to nosi?